Nadmorska visina:  2067 m
Masiv:  Dinaridi
Sliv:  Bosna, Neretva

Ekstremi:

Apsolutne maksimalne temperature: 25.3⁰C (22.07.1939)
Apsolutne minimalne temperature: -33.6⁰C (02.01.1905)
Maksimalne dnevne padavine: 122.0 l/m² (oktobar 1961)

O planini

Bjelašnica je planina u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine, smještena jugozapadno od grada Sarajeva. Kao i susjedna Jahorina, i Bjelašnica pripada dinarskom planinskom sustavu. Na najvišem dijelu (2067m nadmorske visine) podignuta je značajna meteorološka stanica, koja je ujedno i najviša stalno nastanjena točka u Bosni i Hercegovini. Razvijen je kraški i lednički reljef. Srednja godišnja temperatura iznosi samo 0,7 °C, zbog izrazito niskih zimskih temperatura. Najviša temperatura dostiže 24 °C, a najniža -41 °C. Ljeti je prekrivena gustom zelenom travom, a zimi i do 3 m visokim snijegom.

Visoravan omeđenu planinama, Bjelašnicom sa sjevera, Treskavicom sa istoka, Visočicom sa juga i planinom Obalj sa zapada, nazivamo bjelašničkim platoom. Rijeka Rakitnica razdvaja planine Bjelašnicu i Visočicu i odvodi druge potoke kao što su Tušiočki potok u Neretvu.

U sklopu 14. Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, na Bjelašnici su izgrađeni brojni sportski i turistički objekti, koji se i danas koriste, a važan je i TV toranj, koji je u proteklom ratu srušen.

Povijest i stanovništvo

Na ovome platou ukliješteno je desetak planinskih sela gdje je prije rata živjelo oko 2.500 stanovnika. Stanovništvo se bavi uglavnom zemljoradnjom i stočarstvom. Do danas ovo područje nije ozbiljnije obrađeno kako arheološki tako ni povijesno pa je teško preciznije govoriti o vremenu naseljavanja ovoga područja, podrijetlu i strukturi stanovništva, itd. Dodatne poteškoće usložnjavanja i činjenica da je literatura o ovim područjima veoma oskudna, te i činjenica da se ovo područje uvijek geografski nalazilo na granici između onoga što se u prošlosti, a i danas, zove Bosna i Hercegovina. Nerijetko za ovaj dio kažu da je ustvari ono „I“ između Bosne i Hercegovine. To je uslovilo i činjenicu da je administrativno uvijek pripadalo najmanje dvjema organizacijskim cjelinama - jedan dio Bosni, drugi Hercegovini.

Dugo je vladalo uvjerenje da je područje bjelašničkih sela bilo ustvari bastion bogumilstva, područje gdje se ovo učenje najduže zadržalo. U znanstvenoj literaturi urbicirano je selo Milišići kao posljednje mjesto gdje su njegovi stanovnici u 18. vijeku primili Islam.

Ipak ostaće znanstvena nepoznanica da li je predosmansko stanovništvo ovoga područja bilo bogumilsko koje se usljed progona katoličke crkve sklonilo u ova planinska područja i zahvaljujući geografskoj izoliranosti i teškoj prohodnosti uspjelo zadržati sve do 18. stoljeća.

Nije isključena opcija koja se u novije vrijeme sve češće zagovara da su u stvari pripadnici Crkve Bosanske, dobri bošnjani, kako su sebe zvali, naseljavali ovo područje prije dolaska osmanske vlasti u ove krajeve.

Ovdje treba spomenuti i treću hipotezu koju zagovara povjesničar Jusuf Mulić u svojim nedavno objavljenim monografijama Konjica, a posebno u nedavno tiskanim knjigama, da su ovo područje nastanjivali Vlasi koji su tu stigli iz stare Hercegovine u sklopu općepoznate činjenice o njihovom nomadskom kretanju duž Balkanskog poluotoka od vremena kada su stigli zajedno sa rimskim legijama i tu ostali nakon propasti Rimskog carstva u 4. stoljeću.

Ovo područje je bilo naseljeno još u pretpovijesnom dobu. Iz toga perioda datira lokalitet Gradine utvrđenje blizu sela Umoljani. Tu su još lokaliteti Crkvina koji se nalaze nedaleko od rijeke Rakitnice na jednom brežuljku iznad srednjovjekovnog groblja. Ovi Iliro-Rimljani su dolaskom Slavena u Bosnu postepeno slavizirani i potiskivani iz svojih starih naselja sa plodnih predjela u planinske krajeve.

Stanovništvo slaviziranih Iliro-Romana se bavilo pretežno stočarstvom i kiridžijskim poslovima. Stupili su u vezu sa dalmatinskim gradovima koji su trgovali sa slovenskom pozadinom. Robu su prevozili konjima, mulama i magarcima. To se zvalo karavanska trgovina.

Među bjelašničkim selima nalaze se između ostalih i Donji i Gornji Kramari čije ime potiče od vlaških starješina karavana koje su zvali kramarima. Naselje Vlahinja koje je poznato na dva lokaliteta također svjedoči u prilog ovoj tvrdnji. Sve ovo pokazuje da je to područje bilo naseljeno vlasima i da je tuda vodio trgovački put prema Sarajevu.

Hipoteza da su ovo područje u predosmanskom periodu nastanjivali nomadi-vlasi, može biti najbliža povijesnim činjenicama s obzirom na običaje, način odijevanja i druge elemente koje je zapamtila i naša generacija, a koji su najsličniji, ponegdje i identični, sa onima u Staroj Hercegovini. Također mnoga prezimena ovoga područja kao što su Bandići, Aljovići, Fajići doselila su se na ovo područje iz Hercegovine.I na kraju, i do danas su neki lokalitet sačuvali nazive koji bi mogli potvrditi ovu teoriju kao što su „vlahinja“ itd.

Od spomenika materijalne kulture koji bi eventualno mogli pomoći u rješavanju zagonetke podrijetla i strukture stanovništva bjelašničkih sela predosmanskog perioda teško nam mogu od neke vitalne pomoći biti nadgrobni spomenici - stećci kojih na ovom području ima na nekoliko lokaliteta. Naime, ovi nadgrobni spomenici ne mogu se vezati ni sa patarenstvom ni sa crkvom bosanskom, jer su ih dizali i pravoslavci i katolici, već sa običajima onovremenog naroda bilo koje vjeroispovijesti.

Već u prvom popisu vilajeta Hercegovina iz 1477. godine, znači petnaestak godina poslije pada Bosne pod Osmansku vlast, spominje se bjelašničko selo Tušila koje pripada timaru Zagorje sa stavke Grgura vojvode. Na tom timaru zabilježena je jedna kuća koju nastanjuje Radovan sin Miroslava. Od prihoda spominju je pšenica, zob, i nešto povrća sa veoma skomnim prihodom od 214 akči dok selo Drežica na primjer ima prihod od 1992 akče.

Deset godina kasnije u popisu iz 1488. godine spominje se selo Umoljani kao timar Sinana Čelebija sina Abdusselama. Ovome popisu se javljaju muslimanska imena u prvoj generaciji kao na primjer Hamza sin Radina, Hamza sin Vukčina, Ahmed sin Tvrtka. Umoljani su imali 20 kuća i ukupni prihod od 1572 akče. Ovo nas navodi na zaključak da je Islam veoma rano došao do stanovnika ovih sela i da su nakon 20 godina počeli primati Islam.

U popisu iz 1604. godine spominju se sela Umoljani, Lukomir, Bobovica i Brda. I u ovome popisu određena se imanja vode na precima koji su bili nemuslimani, ali sada su posjednici svi muslimani njih 69 sa prihodom od 13.500 akči.

Ovim područjem prošao je i Evlija Čelebija polovinom 17. stoljeća gdje spominje sela Tušila i Rakitnicu te još neke lokalitete koji danas nisu nastanjeni i za njih kaže da je to čudan zelenilom obrastao i naseljen planinski kraj.

(fhmzbih.gov.ba/wikipedia.org)